Od 1. januara 2026. godine u Srbiji je započeta primena elektronskog bolovanja kojim je uvedena digitalna razmena podataka o privremenoj sprečenosti za rad između izabranih lekara, poslodavaca i Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje. Ovim sistemom zamenjen je dosadašnji papirni način vođenja bolovanja.
E-bolovanje predstavlja centralizovani elektronski sistem u kome izabrani lekar evidentira bolovanje zaposlenog, nakon čega se podaci automatski prosleđuju RFZO-u i poslodavcu putem portala eUprava. Na ovaj način zaposleni više nema obavezu da lično dostavlja potvrde i doznake o bolovanju. Poslodavcima je omogućen uvid u status, trajanje, kao i u otvorena i zatvorena bolovanja zaposlenih, ali ne i u medicinsku dijagnozu, čime se štiti privatnost radnika.
U prvoj fazi primene omogućena je elektronska razmena potvrda i doznaka o bolovanju. U narednim fazama planirana je dodatna digitalizacija postupka, uključujući elektronsko podnošenje zahteva za obračun i refundaciju naknada za vreme bolovanja, koje je predviđeno krajem marta tekuće godine. Za preduzetnike koji zapošljavaju radnike obavezna primena sistema e-bolovanja planirana je od 1. januara 2027. godine.
Uvođenjem e-bolovanja ukida se papirna dokumentacija i ceo postupak prelazi u elektronski format, čime se smanjuje administrativno opterećenje, ubrzavaju procedure i umanjuje mogućnost da zaposleni bude oštećen zbog kašnjenja u dostavljanju dokumentacije ili nejasnih procedura, uz povećanu efikasnost i transparentnost sistema.
Iako se u javnosti uglavnom ističu pozitivni aspekti digitalizacije, manje se govori o tome kako dodatne obaveze utiču na već ionako preopterećene lekare. U praksi, mnogi zdravstveni radnici se već svakodnevno suočavaju sa velikim brojem pacijenata i ograničenim resursima, novi administrativni poslovi, poput detaljnog unošenja svakog bolovanja u elektronski sistem, samo povećavaju njihov radni teret.
Statistički podaci pokazuju da u Srbiji prosečno na jednog lekara dolazi oko 310 pacijenata, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku iz 2023. godine. Takav odnos znatno je nepovoljniji u poređenju sa mnogim drugim zemljama i jasno ukazuje na visok nivo opterećenja zdravstvenih radnika. U tim uslovima, uvođenje dodatnih administrativnih obaveza bez adekvatne organizacione i kadrovske podrške neminovno smanjuje vreme koje lekari mogu da posvete pacijentima, što se odražava na kvalitet pregleda i komunikaciju.
Digitalizacija sama po sebi nije sporna i može biti koristan alat, ali samo ukoliko se sprovodi uz mere koje sprečavaju da administrativni poslovi potisnu osnovnu ulogu zdravstvenog sistema — brigu o pacijentima. Zaštita prava radnika ne podrazumeva isključivo pojednostavljene procedure za ostvarivanje bolovanja, već i očuvanje kvaliteta zdravstvene zaštite i dostojanstvenih uslova rada za lekare. Ukoliko se administrativni teret prebaci isključivo na zdravstvene radnike, bez dodatne podrške, obuke ili kadrovskog jačanja, postoji rizik da će pozitivni efekti digitalizacije biti umanjeni pogoršanjem uslova lečenja.